Zasnovano na Mateju 17,9–21; Marku 9,9–29; Luki 9,37–45.

Isus i Njegovi učenici celu noć proveli su na brdu, a kad se Sunce rodilo, sišli su u dolinu. Duboko zamišljeni i šutljivi učenici su bili ispunjeni strahopoštovanjem. Čak ni Petar nije imao što da kaže. Rado bi ostali na tom svetom mestu taknutom nebeskom svetlošću na kome je Božji Sin otkrio svoju slavu, ali trebalo je izvršiti zadatak za narod koji je na sve strane već tražio Isusa.

U podnožju brda skupilo se veliko mnoštvo predvođeno ostalim učenicima, koji su znali kamo je Isus otišao. Dolazeći, Spasitelj je zapovedio trojici svojih pratilaca da ništa ne govore o onome čemu su bili svedoci: »Nikom ne kazujte što ste videli dok sin Čovečij iz mrtvih ne ustane.« O otkrivenju koje su dobili, učenici su trebali razmišljati u svojim srcima, ne objavljujući ga javno. Prenoseći ga mnoštvu izazvali bi samo podsmeh ili praznu znatiželju. Čak i devetorica apostola neće razumeti prizor sve do nakon Hristovog vaskrsenja iz mrtvih. Kako su sporo shvatala čak i ova trojica omiljenih učenika vidi se iz činjenice što su se, bez obzira na ono o čemu je Hristos govorio da Ga očekuje, međusobno pitali što bi trebalo značiti vaskrsenje iz mrtvih. Ipak, nisu tražili nikakvo objašnjenje od Isusa. Njegove reči o budućnosti ispunjavale su ih žalošću; nisu tražili nikakvo daljnje otkrivenje o onome što su smatrali da se možda nikada neće dogoditi.

Kad su ljudi u ravnici ugledali Isusa, potrčali su Mu u susret, pozdravljajući Ga poštovanjem i radošću. Ipak, Njegovo oštreo oko zapazilo je da su vrlo zbunjeni. Učenici su izgledali smeteni. Upravo se desilo nešto što im je nanelo poniženje i gorko razočaranje.

Dok su čekali u podnožju brda, jedan otac doveo im je svog sina da ga oslobode nemog duha koji ga je mučio. Kad je Isus poslao dvanaestoricu da propovedaju po Galileji, apostoli su dobili vlast nad nečistim duhovima da ih izgone napolje. Dok su išli jaki u veri, zli duhovi pokoravali su se njihovoj reči. sad su u Hristovo ime naredili duhu koji je mučio svoju žrtvu da je napusti; ali zli duh samo im se podsmevao razmećući se iznova svojom moći. Nespremni da objasne svoj neuspeh, učenici su osetili da nanose sramotu sebi i svom Učitelju. U mnoštvu je bilo književnika koji su dobro iskoristili ovu priliku da ih ponize. Gurajući se oko učenika, obasipali su ih pitanjima, želeći dokazati kako su oni i njihov Učitelj varalice. Rabini su pobedonosno objavili da je ovde zao duh koga ni učenici a ni sam Hristos ne mogu savladati. Narod je bio sklon da pristane uz književnike i mnoštvom je ovladao osećaj prezira i poruge.

Međutim, optužbe su iznenada prestale. Videći da se Isus i tri učenika približavaju, narod je brzo promenio raspoloženje i okrenuo se da ih sretne. Noć zajednice s nebeskom slavom ostavila je traga na Spasitelju i njegovim pratiocima. Na njihovoj pojavi počivala je svetlost koja je strahopoštovanjem ispunjavala one koji su ih gledali. Književnici su u strahu uzmakli, dok je narod dobrodšlicom pozdravio Isusa.

Kao da je bio očevidac svega što se dogodilo, Spasitelj je došao do mesta sukoba i upravljajući svoj pogled na književnike, upitao je: »Šta se prepirete s njima?«

Glasovi koji su pre toga bili tako samopouzdani i izazovni, sad su utihnuli. Celim mnoštvom zavladao je muk. Sad je ojađeni otac prokrčio svoj put kroz mnoštvo i bacivši se pred Isusove noge, izlio svoju nevolju i razočaranje.

»Učitelju«, rekao je, »dovedoh k tebi sina svojega u kome je duh nem. I svaki put kad ga lomi… I rekoh učenicima tvojim da ga isteraju; i ne mogoše.«

Isus je pogledao oko sebe na zanemjelo mnoštvo, svadljive književnike, zbunjene učenike. Čitao je neverstvo u svakom srcu i glasom punim žalosti uzviknuo je: »O rode neverni! dokle ću s vama biti? dokle ću vas trpeti?« Tada je naložio nesrećnom ocu: »Dovedi mi sina svojega amo.«

Doveli su dečaka i kad se Spasiteljev pogled spustio na njega, zao duh bacio ga je na zemlju u grčevima agonije. Ležao je valjajući se i bacajući pjenu, parajući vazduh svojim neljudskim kricima.

Ponovo su se Knez života i knez sila tame sreli na bojnom polju – Hristos u ispunjavanju svoje misije »da propovedam zarobljenima da će se otpustiti… da otpustim sužnje« (Luka 4,18), a Sotona u želji da svoju žrtvu zadrži pod svojom vlašću. Anđeli svetlosti i čete zlih anđela, nevidljivi, došli su blizu da posmatraju sukob. Isus je za trenutak dozvolio zlom duhu da pokaže svoju silu, da bi oni koji su to gledali mogli razumeti oslobođenje koje će se ostvariti.

Mnoštvo je posmatralo zaustavljenog daha, a otac u borbi između nade i straha. Isus je zapitao: »Koliko ima vremena kako mu se to dogodilo?« Otac je opisao duge godine patnji i tada, kao da više nije mogao izdržati, povikao je: »Ako što možeš pomozi nam, smiluj se na nas.« »Ako što možeš!« Čak i sad otac je sumnjao u Hristovu moć.

Isus je odgovorio: »Ako možeš verovati: sve je moguće onome koji veruje.« Hristu nije nedostajala sila; ozdravljenje sina zavisilo je od očeve vere. Sa suzama koje su granule, razumevajući vlastitu slabost, otac se prepustio Hristovoj milosti, uzviknuvši: »Verujem, Gospode! pomozi mojemu neverju.«

Isus se okrenuo dečaku koji je patio i rekao: »Duše nemi i gluvi! ja ti zapovedam, iziđi iz njega i više ne ulazi u njega.« Začuo se krik i nastala je samrtna borba. Zli duh, izlazeći, kao da je odnosio i život svoje žrtve. Dečak je ostao ležeći i nepomično i očito bez života. Mnoštvo je šaputalo: »Umre.« Međutim, Isus ga je uzeo za tuku, podignuo ga, i predao u savršenom zdravlju uma i tela njegovom ocu. Otac i sin slavili su ime svog Izbavitelja. Mnogi »se divljahu veličini Božjoj«, dok su se književnici, pobeđeni i pognute glave zlovoljno udaljili.

»Ako šta možeš pomozi nam, smiluj se na nas.« Koliko je mnogo grehom opterećenih duša izgovaralo ovu molitvu. Svima odgovor Spasitelja punog sažaljenja glasi: »Ako možeš verovati: sve je moguće onome koji veruje.« Vera nas povezuje s Nebom i daje nam snagu da se uspešno borimo sa silama tame. U Hristu Bog nam je dao sredstvo za pobeđivanje svake grešne osobine i odupiranje svakom iskušenju, bez obzira na njegovu jačinu. Međutim, mnogi osećaju da im nedostaje vera i zato ostaju odvojeni od Hrista. Neka se ove duše u svojoj bespomoćnoj nedostojnosti oslone na milost svog saosećajnog Spasitelja. Ne gledaj na sebe, već na Hrista! On koji je lečio bolesne i izgonio zle duhove dok je hodao među ljudima i danas je isti moćni Otkupitelj. Vera dolazi iz Božje reči. Tada se uhvati za Njegovo obećanje: »I koji dolazi k meni ne ću ga isterati na polje.« (Jovan 6,37) Baci se pred Njegove noge sa uzvikom: »Verujem, Gospode! pomozi mojemu neverju.« Ne možeš nikada propasti dokle god to činiš – nikada.

U kratkom vremenskom razmaku omiljeni učenici posmatrali su vrhunac slave i poniženja. Videli su ljudsku prirodu preobraženu u Božje obličje i uniženu do sličnosti Sotoni. S brda na kome je razgovarao s nebeskim vesnicima, i gde Ga je glas iz sjajne slave proglasio Božjim Sinom, videli su Isusa kako silazi da se sretne s najpotresnijim i najneprihvatljivijim prizorom, s umobolnim dečakom, iskrivljena lica, koji je škrgutao zubima u grčevima boli koju nijedna ljudska sila nije mogla otkloniti. Ovaj moćni Otkupitelj, koji je samo pre nekoliko sati stajao ovenčan slavom pred svojim zadivljenim učenicima, spustio se da podigne Sotoninu žrtvu sa zemlje po kojoj se valjala i da je obnovljenog zdravlja uma i tela vrati ocu i njenom domu.

To je bila očevidna pouka o otkupljenju – Božanstvo iz Očeve slave spušta se da spasi izgubljene. To je predstavljalo i misiju učenika. Život Hristovih slugu ne treba prolaziti samo na vrhu brda sa Isusom u trenucima duhovnog prosvetljenja. Njihov delokrug je dole u ravnici. Duše koje je Sotona učinio robovima očekuju reč vere i molitve da ih oslobodi.

Devet učenika sad je duboko razmišljalo o gorkoj činjenici svog neuspeha, pa kad je Isus opet ostao nasamo s njima, postavili su Mu pitanje: »Zašto ga mi ne mogosmo isterati?« Isus im je odgovorio: »Za neverstvo vaše. Jer vam kažem zaista: ako imate vere koliko zrno goruščino, reći ćete gori ovoj: pređi odavde tamo, i preći će, i ništa ne će vam biti nemoguće. A ovaj se rod izgoni samo molitvom i postom.« Njihovo neverstvo koje ih je odvojilo od dubljeg saučešća s Hristom i nemarnost kojom su posmatrali sveto delo koje im je povereno, prouzročili su njihov neusojeh u sukobu sa silama tame.

Hristove reči koje su pokazivale na Njegovu smrt donele su im žalost i sumnju. Izbor trojice učenika da prate Isusa na brdo, izazvalo je ljubomoru devetorice. Umesto da jačaju svoju veru molitvom i razmišljanjem o Hristovim rečima, bavili su se svojim obeshrabrenjima i ličnim uvredama. U takvom mračnom stanju otpočeli su sukob sa Sotonom.

Da bi uspeli u takvom sukobu morali su pristupiti radu u drukčijem duhu. Njihova vera morala se osnažiti usrdnom molitvom, postom i poniznošću srca. Morali su da budu oslobođeni sebičnosti i ispunjeni Duhom i Božjom silom. Ozbiljna istrajna moljenja Bogu u veri – veri koja vodi do potpune zavisnosti od Boga i bezrezervnog posvećenja Njegovom delu – mogu jedino pomoći ljudima da dobiju potporu Svetoga Duha u borbi s poglavarima i vlastima, s upraviteljima tame ovoga sveta, s duhovima pakosti ispod neba.

»Ako imate vere koliko zrno goruščino« rekao je Isus, »reći ćete gori ovoj: pređi odavde tamo, i preći će.« Iako je goruščino seme tako malo, ono sadrži isti tajanstveni princip života koji pokreće rast i najvećeg drveta. Kad se zrno goruščino baci u zemlju, mala klica koristi svaki sastojak koji je Bog predvideo za njenu ishranu i brzo uspostavlja stalan rast. Ako imate takvu veru, držaćete se Božje reči i svih korisnih sredstava koje je On odredio. Tako će jačati vaša vera i privesti vam u pomoć silu s Neba. Prepreke koje je Sotona postavio na vašoj stazi, iako izgledaju nepremostive kao večni bregovi, nestaće pred zahtevom vere. »Ništa neće vam biti nemoguće.«

Hrišćanski Centar

Pogledajte sve postove