Tema o drugom Hristovom dolasku pojavljuje se i u Starom i u Novom zavetu.
A. Starozavetna terminologija

Starozavetni autori su duboko uvereni da će Bog, isto onako kao što je izbavio svoj narod iz Egipta, izbaviti svoje verne sledbenike i iz okova ovoga sveta na “dan Gospodnji” (Isaija 13,6.9; Jezekilj 13,5).

1. Dan Gospodnji

Centralna tema starozavetne eshatologije (doktrina o eshatonu – o kraju) je Gospodnji dolazak (Andreasen 31-45). Proroci često govore o “tome danu” (Zaharija 14,9), o “tim danima” (Joilo 2,29), ili, kao Danilo, o “vremenu” kada će doći spasenje (Danilo 12,1). “Dan Gospodnji” je bio očekivan kao prekretnica u istoriji, kao dan velikih promena na društveno-političkom i kosmičkom nivou. Gospodnji dolazak će pokrenuti novo stvaranje. Pošto je Gospod i Stvoritelj, On je gospodar istorije; On će je dovesti kraju (Amos 4,13; Otkrivenje 14,6.7).

Katastrofe koje se događaju jedna za drugom i žalosno moralno stanje Izrailja i ostalih naroda zahtevaju božansku intervenciju. Međutim, kraj ne dolazi kao posledica političkih, društvenih ili moralnih zala. On se događa zato što Gospod dolazi. Tragedija se krije u apatiji naroda, koji nastavljaju da idu svojih putevima, ne uzimajući u obzir Gospodnji dolazak. Proroci opominju Izrailja i narode da “traže Gospoda” (Sofonija 2,1-3), jer bez pripreme neće biti u stanju da izađu pred Gospoda i da opstanu suočeni s Njegovom svetošću. Amos kao da sjedinjuje poruke svih proroka kada uzvikuje: “Pripravi se, Izrailju, da sretneš Boga svojega!” (Amos 4,12).

a. Istorijski događaj. Gospodnji dolazak se ne može odvojiti od istorije. To nije dolazak izvan vremena, već Gospodnji prodor u istoriju. Sadašnji istorijski događaji imaju svoje značenje; oni najavljuju veliku teofaniju (manifestacija Boga). Ona se može uporediti s krunisanjem suverena koji je savladao sve svoje neprijatelje.

Ovaj dolazak se može naslutiti po činjenici da se Bog već sada približava svojoj deci koja ga slave (2. Mojsijeva 20,24). On ulazi u svoj sveti Hram i Njegovi sledbenici slave Njegovu prisutnost (Psalam 24,7-10).

Bog se pojavljuje u istorijskim zbivanjima da bi izbavio ili kaznio svoj narod. Njegov dolazak je radostan i strašan događaj (Isaija 35,4; Amos 5,18-20).

Bog se može pojaviti i preko svoga pomazanika Šiloha (1. Mojsijeva 49,10), preko “Kneza mira” (Isaija 9,6), preko Onoga na kojemu počiva Duh Gospodnji

(Isaija 11,2), preko onoga koji će vladati u Gospodnjem veličanstvu i Gospodnjoj snazi (Mihej 5,1-3).

Bog konačno dolazi da bi ispunio obećanje o eshatonu. Svi ostali dolasci su samo garancija tog konačnog dolaska. On dolazi pri “kraju dana” (be aharit hayyamim) da bi pokazao svoju carsku silu i da bi obnovio sve što je stvoreno za radost onih koji ga čekaju (Mihej 4,1-4).

b. Vrhunski događaj. Konačni dolazak Gospodnji je najavljen kao vrhunac svega, vrhunac posle kojega više nema povratka. Prorok ga predstavlja kao “dan kada je mrak i tama” (Joilo 2,2; Amos 5,18; Sofonija 1,15), kao dan straha i gneva (Sofonija 1,18; 2,2), kao “dan kada će biti tuga i muka” (Sofonija 1,15), kao “dan osvete” (Isaija 34,8; Jeremija 46,10), kao dan odmazde (Osija 9,7) i kao dan kazne (Isaija 10,3).

Katastrofe koje su zadesile Izrailja i okolne narode kao da su izražene Jeremijinom trilogijom mača. gladi i pomora (Jeremija 14,12), koja u međuvremenu predstavlja zalog konačnog suda, predznak konačnog dana Gospodnjega koji će goreti kao peć (Malarija 4,1-3). Konačni dan nije neki lokalni događaj od kojega se može pobeći, jer će cela Zemlja biti obuhvaćena Gospodnjim dolaskom (Isaija 2,12-19; Sofonija 3,8; Malahija 4,1). Svaki čovek će morati da se suoči s Božjim sudom (Amos 5,18-20).

c. Dan suda. Prorok naglašava etičku komponentu Gospodnjeg dolaska. Gospod Bog Svemogući dolazi da sudi svom narodu i svim narodima. On dolazi da osudi nevernost svom zakonu, prema kojemu su ljudi postupali s prezirom, i da ponovo uspostavi pravdu. Preljuba, silovanje, nasilje, laži i tlačenje zahtevaju kaznu (Amos 2,7; Malahija 3,5). Čak je i u religijske običaje umešana oholost, umešan prezir (Malahija 1,6-14; 3,7-9). Bog će svakome platiti prema njegovim delima (Isaija 59,18) i svi će bezakonici goreti kao strnjika u taj veliki dan (Malahija 4,1).

Ali, iako je Gospod sveti Bog koji kažnjava greh, On je istovremeno i Bog milosti koji oprašta i spasava (2. Mojsijeva 20,5.6; Isaija 6,6.7). Oni koji su se pokajali i sklopili zavet s Njime (Jeremija 31,31-34) dobiće spasenje (Isaija 59,20; Jeremija 26,13; Jezekilj 18,31.32). Ostatak će se spasti.

2. Izbor Ostatka

Sama ideja o ostatku nagoveštava neki katastrofalni događaj koji uništava sve, ostavljajući samo nekolicinu preživelih. Amos opisuje ostatak kao “dve golenice” ili “kraj od uha” koji pastir istrgne iz usta lavu (Amos 3,12), kao “glavnju istrgnutu iz ognja” (Amos 4,11). Za Isaiju, to su nekoliko maslina koje ostaju na drvetu posle tresenja (Isaija 17,5.6). Gerhard Hasel je pokazao da je ova tema povezana sa izveštajem o Potopu (1980, 374.375). Ostatak se ponovo pojavljuje u Isusovom eshatološkom govoru (Matej 24,37-41) u vezi sa Potopom i sa krajem sveta.

Od tog malog ostatka, od panja oborenog drveta (Isaija 6,13), pojaviće se novo čovečanstvo. Dajući svome sinu ime Searjasuv, Isaija je izrazio misao da će se samo ostatak spasti, oni koji ostanu verni Gospodnjem zavetu (Isaija 7,3; 10,21).

Prorok naglašava činjenicu da će ostatak samo delimično biti sačinjen od Izrailjaca (Amos 9,12). U njemu će biti i pripadnika drugih naroda (Isaija 56,6.7). Izbor ostatka ne može se u tolikoj meri pripisati njegovoj pravednosti, koliko Božjoj vernosti. Božja blagodat stvara novu zajednicu putem Božjeg zaveta. Ostatak nije posledica nekog dugog istorijskog procesa sazrevanja, već Božjeg prodiranja u istoriju (Hasel 1980, 396. Vidi Ostatak/Tri anđela I-IV!).

3. Uspostavljanje carstva

Eshatološka nada Izraija usredsredila se na obnavljanje carstva koje će trajati večno i nikada neće biti uništeno (Danilo 2,44). To carstvo će biti carstvo davidskog Mesije, u skladu s obećanjem (2. Samuilova 7,12-16).

Ovo carstvo je predstavljeno na dva međusobno suprotstavljena načina. S jedne strane, ono nastaje skromno, pod vodstvom karizmatičnih careva, čije su zajedničke osobine naglašene skromnim poreklom, i koji onda izlaze da postignu velike pobede uz pomoć vere. Jakov, Josif, Samson i Samuilo primili su plodove vere, i verom postižu pobede nad slabostima. Slučajevi nejasnog i skromnog porekla pojavljuju se u pričama o Gedeonu, Jeftaju, Saulu, pa čak i Davidu (Mihej 5,1.2), ljudima koji su poticali iz jednostavnih i skromnih porodica. Ovi sveti ljudi su zadobili vlast ne svojom ličnom sposobnošću ili silom, već zato što je Božji Duh počivao na njima (Zaharija 4,6). To je trebalo da bude i sudbina šibljike koja će izrasti iz suhog panja, kao što je najavio prorok Isaija (Isaija 11,1.2;; 53,2).

Posle nagoveštenih carstava dolazimo do vladavine Sina čovečjeg. Njegovo carstvo, radikalno superiornije prirode, najavljeno je već u Danilu 2,44.45. ali je jasno definisano tek u Danilu 7,13. Vladalac koji dolazi na oblacima nije niko drugi već sam Bog (Jezekilj 1,4; 10,3.4). Jevrejski nacionalizam je nadmašen jednom sveopštom i transcendentalnom perspektivom. Carstvo dolazi odozgo, zajedno s Onim koji stoji na oblacima nebeskim.

4. Povratak Raja

Posle vavilonskog robovanja, koje je predstavljalo vrhunac otuđenja, doći će do velikog vraćanja, Boga narodu i naroda Bogu. Ovo vraćanje je predstavljeno skoro rajskim opisima, stanjem savršene komunikacije sa Bogom.

Isaija i Jezekilj jasno najavljuju obnavljanje edemskih uslova (Isaija 51,3; Jezekilj 36,35). Kiše će padati na vreme (Jezekilj 34,26; Joilo 2,23), a polja će rađati obilno (Isaija 30,23; Jezekilj 34,27; Joilo 3,18; Amos 9,13; Zaharija 8,12). Očekivana dužina života će biti neobično dugačka (Isaija 65,20), vladaće mir među životinjama (Isaija 11,6-8) i ljudima (Isaija 2,4; Mihej 4,3.4). Sam Bog, kao Pastir, staraće se o svom narodu (Isaija 40,11), i vladati u Sionu (Isaija 52,7). Zla će nestati. Pokrenuti novim duhom, pripadnici Božjeg naroda verno će slediti božanske naloge (Jezekilj 36,25-27). Ponovo će se uspostaviti prva ljubav (Osija 2,16-20).

5. Apokalipticizam

Ova nova era ne izrasta iz stare. To je novo stvaranje. Sadašnje vreme je pod upravom zla; spasenje se mora pojaviti spolja.

I zato, prorok Danilo opisuje istoriju s božanske tačke gledišta (Danilo 2). Tumačeći Navuhodonosorov san o metalnom liku, on najavljuje redosled svetskih carstava i kataklizmički način na koji će doći kraj. Počinjući s novovavilonskim carstvom (605-539. godine pre Hrista), on najavljuje Medo-Persiju (538-331. godine pre Hrista), helenističko (331-168. godine pre Hrista) i Rimsko carstvo (168. pre Hrista do 467. posle Hrista) koje će dolaziti jedno za drugim. Nijedna druga imperija neće nastati posle Rima, ali će različiti narodi prodirati na njegovu teritoriju. Konačno, posle razdoblja podeljenih naroda, nastaje carstvo, predstavljeno Kamenom, koje uspostavlja sam Bog. Ono uništava sva druga carstva i traje doveka (Danilo 2,36-45). Isus Hristos je samoga sebe izjednačio s Kamenom (Luka 20,17.18).

Kada izrazi svoju zabrinutost zbog duhovnih posledica ovog prikaza, prorok dobija i podatak da će zlo biti u obilnoj meri zastupljeno. U povezanih viđenjima u sedmom i osmom poglavlju, Danilo ista carstva vidi u obliku strašnih životinja, koje proždiru, kidaju na komade i govore velike reči (Danilo 7,4-8). Konačni izdanak poslednje zveri, mali rog, proširuje svoje delovanje na religijski svet, tlači svece Višnjega, pomišlja da promeni vremena i zakone (Danilo 7,23-25). Baca istinu na tlo (Danilo 8,9-12). Ovde Danilo najavljuje način na koji će papinstvo, duhovni Rim, preuzeti političku vlast i delovati u toku mnogih stoleća.

Takvo tlačenje zahteva kaznu (Danilo 7), koja je i izrečena nad osionim malim rogom. I tako se ponovo uspostavlja sveopšti autoritet Sina čovečjega.

Data je početna tačka ovog suda: posle 2300 dana i noći. U skladu s načelom dan za godinu, biće to posle 2300 godina (Shea 56-88; Schwantes 462-474). Završni trenutak izgleda vrlo daleko, ali je u skladu s viđenjima u drugom i sedmom poglavlju, koja nagoveštavaju da će božanska aktivnost započeti posle bezakoničkih aktivnosti poslednje sile. Pažljivo proučavanje veza između ovog proročanstva i 70 sedmica iz Danila 9. navodi na utvrđivanje 1844. godine kao početne godine preadventnog suda (Vidi Hasel 1986, 378-461; Vidi Sud III.B.1.a; Svetilište III. C.2.a; Ostatak/Tri anđela V.B!)

Ovaj preadventni sud se podrazumeva u Isusovim izjavama o kraju sveta. Kada kraj bude došao, već se zna ko su ovce i ko su jarci (Matej 25,32.33); zna se ko je pšenica, a ko kukolj (Matej 13,30). U Starom zavetu, kao i u Novom, nema konačne odluke bez pažljivog ispitivanja činjenica (Jov 10,6; 1. Mojsijeva 6,5.12; 5. Mojsijeva 17,4; 19,28).

Ovo su, dakle, ukratko obrađeni trendovi u starozavetnoj misli o eshatološkim očekivanjima. Oni sačinjavaju i okvir nade u Novom zavetu.
B. Novozavetna terminologija

Novi zavet je u različitim oblicima sačuvao starozavetne izjave o “danu Gospodnjem”, posebno ih primenjujući na drugi Hristov dolazak. To je razlog što i sam Isus, govoreći o svom povratku, upotrebljava izraze kao što “na taj dan” (Matej 7,22), ili “”u te dane” (Matej 24,19). Biće to “poslednji dan” (Jovan 6,39) i “dan suda” (Matej 10,15). Apostol Pavle ga prepoznaje kao “dan gneva” (Rimljanima 2,5), i kao “dan našeg Gospoda Isusa Hrista” (1. Korinćanima 1,8). Apostol Petar ga naziva “dan Božji” (2. Petrova 3,12).

Rečnik Novog zaveta koji se odnosi na ovu temu mnogo je raznovrsniji od starozavetnog. Da bi progovorio o poslednjem danu u istoriji, o danu kada će Hristos doći, Novi zavet se služi grčkom rečju “parusija” “epifanija” i “apokalipsis”. Ove reči naglašavaju transcendentalnu stranu Mesijinog drugog dolaska (Vidi Fagal 46-64).

1. Parusija

U helenističkom svetu, pojam parusija je imao dvostruko značenje. Njime se označavala prisutnost, ali i dolazak koji će nadoknaditi prazninu nastalu neprisutnošću. Upotrebljavala se i za epifaniju nekog boga. Hrišćani su prisvojili ovaj pojam i dali mu svoje, novo značenje.

Novi zavet označava Hristov dolazak na različite načine. Pavle se služi izrazom “dan Gospodnji” kao ekvivalentom parusije (1. Solunjanima 4,15; 5,2). Petar se služi sa oba izraza istovremeno kada govori o “parusiji dana Gospodnjega” (2. Petrova 3,12). Prema tome, parusija je postala eshatološki izraz povezan s “danom Gospodnjim” u Starom zavetu.

Parusija ukazuje i na carski karakter događaja. Naglašena upotreba titule Kirios – Gospod u vezi s parusijom pripada carskom protokolu (1. Solunjanima 4,16.17). U vezi s time spominju se kruna, radost (1. Solunjanima 2,19), okupljanje vernih, koji izlaze da dočekaju carsku povorku (1. Solunjanima 4,17). Carsko značenje reči nastavlja se u Novom zavetu: parusija će uništiti sva poglavarstva i sve neprijateljske vlasti, uključujući i Sotoninu, vlast Nečastivoga, ali i samu smrt. Pošto svi neprijatelji budu uklonjeni, sve će biti dovedeno u pokornost Hristu (1. Korinćanima 15,24-26). U Novom zavetu parusija je slavna i carska pojava Hristova.

2. Epifanija

Glagol “epiphaino” – pokazati se, pojaviti se – i njegova izvedenica “epiphaneia” – pojavljivanje, otkrivanje – često se pojavljuju u Novom zavetu. Imaju bogato značenje, koje nam pomaže da shvatimo kako su prvi hrišćani zamišljali Hristov dolazak. Dva od četiri značenja glagola odnose se na svetlost koja sija u tami (Luka 1,79; Dela 27,20). Ostala dva naglašavaju vidljivi, primetljivi karakter Božje blagodati i ljubavi u osobi Isusa Hrista u vreme Njegovog prvog dolaska (Titu 2,11; 3,4).

Imenica se pojavljuje u pastoralnim poslanicama da istovremeno opiše Hristovo pojavljivanje pre Pedesetnice (2. Timotiju 1,10) i Njegov drugi dolazak u vreme kraja (1. Timotiju 6,14). Prema tome, ove reči govore o Hristovom utelovljenju, o Njegovom pojavljivanju prilikom vaskrsenja i prilikom Njegovog drugog dolaska. Ovo trostruko značenje usmerava pažnju i veru prve Crkve na vidljivu prirodu Hristovog drugog dolaska.

Kontekst upotrebe imenice epifanija u 2. Timotiju 4,1.8. naglašava neminovni eshatološki karakter očekivanja. U obliku priznanja vere, Hristovo pojavljivanje je povezano s poslednjim sudom. Povezivanje “elpis” – nade, “epiphaneia” –pojavljivanja i “doxa” – slave, u Titu 2,13. naglašava očekivanje nekog vidljivog događaja. Kada se tome svedočenju doda najavljivanje pojave čoveka bezakonja pre Hristovog drugog dolaska (2. Solunjanima 2,8), reč epifanija naglašava vidljivu prirodu Hristove pojave u vreme kraja.

3. Apokalipsa

Pojam “apokalypsis” – otkrivenje, apokalipsa, upotrebljava se u Novom zavetu da pokaže da je nešto, do tada sakriveno, sada postalo otkriveno. Pojam je upotrebljen i za opis “tajne spasenja” (Rimljanima 16,25) “evanđelja” (Galatima 1,12) i plana koji se mora ispuniti (Galatima 2,2).

Izraz se odnosi i na pojavljivanje. Taj smisao postaje vidljiv kada god reč označava slavni drugi dolazak Isusa Hrista sa Neba. Hristova slava je još sakrivena (Luka 17,30). Ona se može videti jedino očima vere (Efescima 1,17.19), ali će se jednoga dana pokazati (Dela 3,21). Onaj koji treba da dođe, zaista će doći. On će se spustiti s Neba u svoj svojoj slavi (2. Solunjanima 1,7; 1. Petrova 4,13). Vernici žive očekujući taj dan (1. Korinćanima 1,7; 1. Petrova 1,7).

Hrišćanski Centar

Pogledajte sve postove