O čemu je zapravo reč?

Na naslovnoj strani (tekst je preuzet iz knjige “Možemo li još uvek verovati Bibliji i da li je to zaista bitno?”, autora Brajana Bola) pojavljuju se dva pitanja: »Možemo li još uvek da verujemo Bibliji?« i »Da li je to stvarno bitno?« Izgleda da su to dva najvažnija pitanja koja se uopšte mogu postaviti. Na stranicama koje slede pokušaćemo da odgovorimo na oba pitanja.

Prvo pitanje – »Možemo li još uvek da verujemo Bibliji?« – veoma je važno, naročito danas kada mnogi ljudi više ne veruju Bibliji. Ovim pitanjem bavićemo se sve vreme, i predložićemo nekoliko razloga zbog kojih u XXI veku možemo verovati ovoj izuzetnoj knjizi koja je opstala preko dva milenijuma. Kako su oni koji veruju u Bibliju u manjini, oni moraju imati dobre razloge za to. Svrha knjige je da razmotri neke od tih razloga. Da ispita dokaze, da se drugačije izrazim.

Ipak, najpre ćemo obratiti pažnju na drugo pitanje: »Da li je to zaista bitno?« Razlog zbog kog se bavimo ovim pitanjem trebalo bi da bude očigledan. Ukoliko nije bitno, čemu toliki trud? Ukoliko nije toliko važno verujemo li Bibliji, onda nema svrhe govoriti o tome, a još manje trošiti vreme na to. Međutim, ukoliko to jeste bitno, onda će biti neophodno da dokaze proučimo što temeljnije i objektivnije. Jedino postupajući na takav način, moći ćemo pouzdano da znamo imamo li dobar razlog da verujemo knjizi koju većina naših savremenika smatra zastarelom i za nas nebitnom. Neophodno je da nam bude jasno da li je uopšte bitno verovati joj ili ne.

Zato ćemo vam u prvom poglavlju ove knjige dati neke razloge zbog kojih smatramo da je Biblija još uvek značajna i zbog čega verovanje u nju može da bude korisno i pojedincima i širem društvu u kom živimo. U ostalim poglavljima pogledaćemo dokaze i argumente koje bi svaka inteligentna osoba – bilo mlada ili stara – trebalo da razmotri pre nego što odluči šta će da uradi sa Biblijom, da joj veruje ili ne, i da li da prihvati ili odbaci njenu osnovnu poruku.

Reč dokaz je ovde veoma značajna. Ovde se nećemo baviti ličnim mišljenjima, željama ili izlizanim verovanjima ranijih generacija. Bavićemo se činjenicama, činjenicama koje su snažne, kao i logičkim tumačenjem tih činjenica. Zato vas molim da budete spremni da pomno razmišljate o materiji s kojom ćete se susresti na sledećim stranicama. Budite voljni da do zaključaka dođete koristiteći svoj um, i na osnovu razboritog preispitivanja činjenica. U različitim poglavljima ove knjige pronalazićete »osnovu hrišćanske vere«, kako bi to jedan moj prethodnik rekao. To je temelj na kom možemo graditi svoja verovanja – pogled na svet – i zadovoljavajući pristup životu. Vera može, a i trebalo bi, da počiva na steni pouzdanih dokaza, pre nego na pesku plitkog, neupućenog mišljenja.

Biblija i njeni kritičari

Neophodno je da ovde kažemo nešto o osnovnom razlogu pisanja ove knjige. Zbog čega uopšte postavljati ovakva pitanja? I zbog čega ih iznova postavljati u XXI veku? Da li su ona toliko bitna u eri u kojoj gospodare nauka i tehnologija, ili ljudi koji ne osećaju potrebu za »božanskom intervencijom« na bilo kom nivou ljudskog života, ili u kojoj je sama ideja o Bogu koji otkriva sebe i svoju volju zastarela?

Današnji scenario različit je od onog koji je bio aktuelan za hrišćane iz ranijih generacija. Većina zapadnog sveta u proteklih dve hiljade godina verovala je u istinistost Biblije. Tu se ubrajaju velikani istorije: kraljevi i kraljice, predsednici država i vlada, naučnici i pravnici, filozofi i pesnici, muzičari i pisci, izumitelji, dobrotvori i društveni reformatori, kao i bezbrojni milioni običnih muškaraca, žena i mladih ljudi iz svih naroda i svih društvenih slojeva.

Da imamo priliku da pitamo te velike ljude i žene veruju li u Bibliju, iznenadili bismo se njihovim odgovorima. Leonardo da Vinči i Mikelanđelo, Henri VIII i Džejms I, Abraham Linkoln i Džordž Vašington, Vilijam Šekspir i Džon Milton, ser Isak Njutn i ser Robert Bojl, Hendl, Vordsvort, Tenison, Bejkon i Longfelou, Vilijam Gladstoun i Robert Luis Stivenson, lord Šaftsberi i lord Makali; svi oni i hiljade drugih podigli bi ruku za »da«. Ovi ljudi su oblikovali naš svet. Njihov život i dela od koristi su i za nas danas. Bili su to, bez izuzetka, umni ljudi sa izvanrednom sposobnošću i svi oni su verovali u Bibliju. I ne samo to, njih bi zapanjilo saznanje da većina ljudi u zapadnom svetu više ne deli njihovo uverenje.

A kako se to dogodilo? Ovde nam je neophodno poznavanje istorije. Tokovi istorije radikalno su promenili misao zapadnog sveta i postavili scenu za naše sadašnje »sekularno« društvo. Taj uticaj još uvek traje.

Pre nekih tri stotine godina, pojavio se pravac po imenu »doba razuma« ili »doba prosvećenosti«. Iako su namere mnogih odgovornih za dolazak prosvetiteljstva bile većinom valjane i ispravne, njegov učinak na kasnije generacije pre bismo mogli opisati rečju tama nego prosvetljenje. Prosvetitelji su živeli na obzorju ere velikih naučnih otkrića. Želeli su da čovečanstvo krene napred što se tiče razumevanja života na Zemlji i šireg univerzuma. Mnogi od njih osetili su – sasvim opravdano – da je ljudska misao u prošlosti bila ograničena. Ti mislioci su smatrali da su se ljudi sujeverno pokoravali Bibliji, te da bi ona trebalo kritički da se izučava. Progres, govorili su, traži prosvećeniji pogled na stvari. Verovali su u čovečanstvo i u sposobnost ljudskog uma da vodi svet u slavnu i neprolaznu budućnost. Međutim, bilo je to klatno koje se previše zanjihalo.

Kako je prosvećenost uzimala sve više maha na evropskom kontinentu ali i u Engleskoj, kritički pristup Bibliji sve je više jačao. Kritičari, kako su tada počeli da se nazivaju, sve su više dolazili do izražaja. Mnogi od njih suprotili su se ne samo onome što su smatrali slepom verom u Bibliju već i Bibliji kao takvoj. Nije više negovan stav dubokog poštovanja prema Bibliji, prisutan kod ranijih generacija. Za tu promenu, govorili su kritičari, postojao je dobar razlog. Prvo, Biblija nije o istorijskim događajima govorila tačno i pouzdano. Štaviše, Biblija se vekovima menjala – »kvarila«. Dok su izučavali kako se Biblija vekovima prenosila s kolena na koleno, postalo je jasno – tim kritičarima – da se samom tekstu ne može verovati. Govorili su da je tekst pretrpeo mnogo izmena i dodavanja.

Ovaj pokret pojavio se krajem XVII i početkom XVIII veka i, kako jedan ugledan autor kaže, »iščezao je kao žrtva sopstvenih preterivanja«1; međutim, njegove posledice i danas osećamo. Što se tiče pristupa Bibliji, rezultat prosvetiteljske misli dostiže svoj vrhunac u poznom XIX i ranom XX veku.

Fridrih Delič /Friedrich Delitsch/, istaknuti nemački stručnjak, 1921. godine izneo je tvrdnju koju bi podržale i druge njegove kolege: »Ni u najsmelijim snovima ne možemo pretpostaviti koliko je zapravo biblijski tekst iskvaren.« Kakva izjava: biblijski tekst je toliko izmenjen da mu se ne može verovati. Više to nije bila knjiga kojoj su milioni njih verovali. Drugi nemački kritičar, F. C. Bauer (F. C. Bauer), izjavio je da veći deo Novog zaveta nisu mogli napisati ljudi koji su tradicionalno smatrani autorima, kao i da datumi pisanja koji se obično daju nisu tačni. U Engleskoj, V. R. Kasels (W. R. Cassels) ustao je protiv verovanja u čuda i većine novozavetnog teksta.

Ovo su samo neki primeri onoga što se pisalo i objavljivalo u poznijim godinama prosvećenosti, zaogrnuto plaštom konačnog autoriteta. I, što je čest slučaj i danas, gledišta »stručnjaka« utiču na mišljenje opšte populacije. Kakve su posledice tog uticaja? U umovima mnogih Biblija je izgubila na verodostojnosti.

Kao što ćemo videti, Delič i ostali doneli su pogrešne zaključke – tako očigledno pogrešne. I šteta je načinjena. Nekih stotinu godina ili više pre Deliča, kritičari su napadali Bibliju na različite načine tako da se do ranog XX veka vera mnogih iskrenih i mislećih hrišćana potkopavala, a gledište kritičara utvrđivalo. Oni su učili svoju istinu: Biblija je puna mitova i legendi.

Danas imamo istu sliku. Mnoge vodeće figure u zapadnom svetu – među njima i neki biblijski naučnici – zastupaju prosvetiteljski pogled na svet. Ne može se verovati učenjima Biblije, kažu oni, zato što je Biblija nepouzdan izvor. Novi kritičari su nastavili tamo gde su stari stali. Čak nam i visoko cenjeni hrišćanski poglavari govore da više ne možemo verovati Bibliji, uključujući i delove koji govore o Isusovom životu i učenju, naročito o Njegovim čudima i Njegovom vaskrsenju – da i ne pominjemo starozavetne izveštaje u koja je Isus verovao i često ih citirao. Isus nije bio Sin Božji u bilo kom tradicionalnim smislu te reči, već jednostavno učitelj (rabin), putujući propovednik ili revolucionar koji nije hteo da se potčini palestinskom okupatoru – Rimu.

Dva odgovorna hrišćanska stručnjaka objašnjavaju šta se događa, rečima koje ne mogu a da se ne razumeju. Oni objašnjavaju prosvetiteljki pogled na svet na sledeći način:

»Ne smemo naivno prihvatiti ono što biblijski izveštaj i rana Crkva govore o Isusu… Za mnoge danas, Isus iz Nazareta o kome čitamo na stranicama Biblije, jeste izmišljotina rane Crkve, i zato se tek mora otkriti ko On zapravo jeste.«2

Uveravam vas da se na takav stav uveliko nailazi i danas. Ne morate biti genije pa da shvatite da bi, u slučaju da takvo mišljenje preovlada, hrišćanstvu veoma brzo odzvonilo. Ako vas ovakvo stanje stvari još uvek nije zabrinulo, smatram da bi trebalo.

Naravno, od kada su kritičari počeli da umanjuju značaj Biblije, javljali su se i oni koji su odgovarali na kritike. Mnogi pisci branili su Bibliju ističući slabosti i greške u argumentima kritičara, kao i često lažne pretpostavke na kojima su ovi bili građeni. I veoma je važno primetiti da su mnogi – ako ne i svi – od onih koji su odgovarali na te kritike, sami bili duboko misaoni, obučeni i kvalifikovani; dakle, imali su iste preporuke koje su imali i sami kritičari.

Svi koji bi želeli da pročitaju savremenije i detaljne studije o odbrani Biblije, naći će neke od njih u fusnotama na kraju svakog poglavlja. Bez izuzetka, te studije su pisali ugledni ljudi. Knjiga koju čitate nije sveiscrpna, niti ima nameru da ponudi konačnu reč na ovu temu. Ona pre svega pokušava da pruži kratak pregled nekih od najznačajnijih dokaza; nadamo se da će obilovati činjenicama i da će čitaocu biti pitka.

Dalja razmatranja

Neophodno je u ovom uvodu reći još nekoliko stvari. Jedna se odnosi na glavno pitanje kojim se bavimo. Šta pitanje, »Možemo li verovati Bibliji?« zapravo znači? Odgovor se na prvi pogled može činiti očiglednim. Da, možemo verovati Bibliji. Milioni su kroz vekove verovali Bibliji i milioni drugih širom sveta danas još uvek veruju. Na kraju, mi sami odlučujemo u šta ćemo verovati. U čemu je onda problem?

Problem leži u pojmu verovati. Mi možemo da verujemo u šta hoćemo, ali to ne znači da je to istina. Možemo da verujemo da je Zemlja ravna, da je mesec sačinjen od zelenog sira ili da slonovi rastu na stabljici na dnu okeana – ako tako želimo. Možemo da verujemo u vile i vilenjake ili da ćemo nakon smrti biti ponovo rođeni na nekom drugom mestu, u nekom novom obliku. Mnogi ljudi koji sa sumnjom gledaju na Bibliju, misle da ljudi koji veruju čine to na isti način kao i ljudi koji veruju u prethodno pomenute stvari. Oni misle da verovanje znači slepo i neobavešteno verovanje. U tome leži problem.

Dakle, kada mi govorimo o verovanju, pod tim ne podrazumevamo sujeverje ili slepu veru. Pod tim pojmom podrazumevamo veru podržanu dokazima koji su stvarni i odbranjivi. Svrha ove knjige jeste da što objektivnije razmotri neke od dokaza i upita šta oni znače u svetlosti tvrdnje da je Biblija nešto više od obične knjige. Postavljajući pitanje, »Možemo li verovati Bibliji?« mi zapravo pitamo: Postoji li dokaz da verovanje Bibliji može da bude više od slepe vere ili praznoverja? Može li ona da preživi preispitivanje? Da li je Biblija pouzdan istorijski izvor? Može li joj se verovati, imajući u vidu informacije o ljudima, mestima i događajima koji se u njoj pominju? U najkraćem: da li je Biblija verodostojna?

Drugo pitanje tiče se značaja same Biblije. Zato mi dozvolite da kažem par reči onima koji postavljaju pitanje: »Kakve veze sve ovo može da ima sa životom u XXI veku?«

Decembra 2005. godine doktor Piter Džensen /Peter Jensen/ bio je pozvan da učestvuje u javnoj debati na ABC radiju u Australiji. Predmet rasprave: Isus. On se najverovatnije nadao dobroj raspravi, a ne usputnim komentarima u jednom ili dva navrata. Tvrdio je da je ta rasprava od suštinske važnosti za opstanak australijske – i zapadne – kulture i njenih vrednosti.3 On je nesumnjivo bio u pravu. Nastavimo raspravu. Dodajmo samo to da bi u debatu trebalo da se uključi čitav zapadni svet i da bi nju trebalo da vodi nepristrasan moderator.

Međutim, pre bilo kakve rasprave o Isusu moramo da postavimo starije pitanje: »Možemo li verovati biblijskim izveštajima koji govore o Njemu? Ukoliko ne verujemo, čemu onda rasprava? Na kojim osnovama je voditi? Možemo li pouzdano znati ko je bio Isus, šta je učio i šta je radio dok je živeo na Zemlji? Zbog čega je umro? I, da li je stvarno ustao iz mrtvih – što je glavno pitanje za mnoge danas. Izraženo drugačije: Možemo li verovati Bibliji? Da li su zapisi o Isusu pouzdani? Moramo se suočiti sa ovim pitanjima.

Doktor Džensen smatra da možemo. Ja, takođe, verujem da možemo, ali ovu izjavu ne možemo prihvatiti zdravo za gotovo. Ukoliko to učinimo, veći deo naše potencijalne publike će nas izviždati. Ja se ne suprotstavljam doktoru Džensenu. U stvari, pripadamo istoj strani. Razumem vreme i uslove u kojima je radio i koji su uticali na neke njegove čvrste stavove. On jednostavno nije mogao da kaže sve što je trebalo reći. U tome se krije još jedan razlog za pisanje ove knjige. Nadam se da će to na neki način doprineti raspravi u koju se zaista valja uključiti.

Još nešto. Većina ljudi koja uzima ovu knjigu i gleda naslovnu stranu pretpostaviće da je odgovor na oba pitanja nesumnjivo da. (Za ove odgovore nema nagrade!) Međutim, moramo imati na umu da biti u stanju da verujemo Bibliji – ukoliko nas dokazi do toga zaista dovedu – ne znači obavezno da ćemo uvek moći da je razumemo. Neke delove Biblije je teško razumeti, čak i nakon dve hiljade godina istorije hrišćanstva i najvećih napora visokoobrazovanih stručnjaka. Potreba za ispravnim tumačenjem Biblije je na drugom mestu, odmah iza potrebe da joj se veruje. Za objašnjenje kako se to radi, potrebno je napisati novu knjigu, najmanje ove veličine. U stvari, postoji mnoštvo knjiga napisanih na tu temu.

Samo da kažem, veći deo Biblije je jednostavan za razumevanje, to zna svako ko je čitao Stari ili Novi zavet. Ona, kažu mnogi, govori sama za sebe. Može se čuti jasno i glasno na mnogim jezicima. Ona daje uputstva, pruža utehu, budi nadu, uverava, produbljuje razumevanje, a iznad svega osmišljava svet koji mnogi doživljavaju sve besmislenijim. Dovoljno veliki deo Biblije daje odgovore na mnoga pitanja i situacije u koje nas život baca, i pomaže u traganju za putem koji vodi u večni život, što je središnja tema Biblije i srž hrišćanskog verovanja od njegovog nastanka.

Možemo li u ovo prosvećeno, prefinjeno i sekularno vreme još uvek verovati Bibliji? Da li je istinita? Da li je pouzdana? Da li je važna? Da li je ona zaista Božja Reč? Čitajte pažljivo, a zatim sami prosudite.4

1 Encyclopedia Britannica (petnaesto izdanje, 1985.), 4 tom, str. 504.

2 Michael J. Wilkins i J. P. Moreland, Jesus Under Fire, Zondervan, 1995, str. 1.

3 Vidi Peter Jensen, The Future of Jesus, ABC Books, 2005.

4 Oni koji žele dodatne informacije, ili nezavisnu potvrdu mnogih tema obuhvaćenih ovom knjigom, pronaći će to u odgovarajućim poglavljima: Steve Kumar, Christianity for Skeptics (Hendricson, 2000); Josh McDowell, Evidence That Demands a Verdict (Here s Life publications, 1986.); Henry Morris, Many Infallible Proofs (Creation Life Publications, 1975)

Tekst je preuzet iz knjige “Možemo li još uvek verovati Bibliji i da li je to zaista bitno?”, autora Brajana Bola.

Hrišćanski Centar

Pogledajte sve postove