Zasnovano na Luki 2, 41–51.

Dvanaesta godina bila je kod Jevreja prelomna godina između detinjstva i mladosti. Navršivši tu godinu jevrejski je dečak prozvan sinom Zakona, a takođe i Božjim sinom. Pružene su mu naročite mogućnosti za versku pouku, a od njega se očekivalo da uzme udela u svetim praznicima i obredima. U skladu s ovim običajem Isus je u svoje dečačko doba u vreme Pashe posetio Jerusalim. Josif i Marija, kao i svi verni Izrailjci išli su svake godine da prisustvuju Pashi, a kad je Isus navršio potrebne godine, i Njega su poveli sa sobom.

Postojala su tri godišnja praznika, Pasha, Pedesetica i Praznik senica, kad su svi ljudi u Izrailju bili obavezni da se pojave pred Gospodom u Jerusalimu. Od ovih praznika, Pashi je prisustvovalo najviše ljudi. Mnogi su dolazili iz svih zemalja po kojima su Jevreji bili rasejani. Iz svakog dela Palestine poklonici su dolazili u velikom broju. Putovanje iz Galileje trajalo je nekoliko dana i putnici su se udruživali u velike grupe radi društva i zaštite. Žene i stare osobe jahali su na volovima ili magarcima strmim i kamenitim putevima. Jači ljudi i mladi putovali su pešice. Vreme Pashe odgovaralo je kraju ožujka i početku travnja i cela zemlja bila je vedra od cveća i radosna od ptičije pesme. Duž celog puta bilo je znamenitih mesta iz istorije Izrailjskog naroda, i očevi i majke pričali su svojoj deci o čudima koja je Bog u davna vremena učinio za svoj narod. Vreme putovanja prekraćivali su pesmom i muzikom i kad su se Jerusalimske kule najzad pokazale na vidiku, svi glasovi udružili su se u pobedonosnu pesmu:

»Evo, stoje noge naše

Na vratima tvojim Jerusalime!

Neka bude mir oko zidova tvojih.

I čestitost u dvorovima tvojim!«

(Psalam 122,2.7)

Svetkovanje Pashe počelo je s nastankom jevrejskog naroda. Poslednje noći svog ropstva u Egiptu, kad je izgledalo da nema nikakvog znaka oslobođenja, Bog je naredio da se pripreme za brzo oslobođenje. On je spomenuo faraona o konačnom sudu nad Egipćanima, i On je dao uputstva Jevrejima da svoje porodice skupe u svojim domovima. Pošto su poprskali dovratnike krvlju zaklanog jagnjeta, trebalo je da pojedu to jagnje, pečeno, s beskvasnim hlebom i gorkim zeljem. »I ovako jedite«, rekao je On, »opasani, obuća da vam je na nogu i štap u ruci, i jedite hitno, jer je prolazak Gospodnji.« (2. Mojsijeva 12,11) U ponoć su ubijeni svi prvenci Egipćana. Tada je car poslao poruku Izrailju: »Ustajte, idite iz naroda mojega… i otidite, poslužite Gospodu, kao što govoriste.« (2. Mojsijeva 12,31) Jevreji su izašli iz Egipta kao nezavisan narod, Gospod je naredio da se Pasha svetkuje svake godine. »I kad vam reku«, kazao je On, »sinovi vaši: kakva vam je to služba? Recite: ovo je žrtva za prolazak Gospodnji, kad prođe kuće sinova Izrailjevih u Egiptu ubijajući Egipćane.« Tako je iz pokoljenja u pokoljenja trebalo da se ponavlja istorija o ovom veličanstvenom izbavljenju.

Pashi je sledio sedmodnevni Praznik beskvasnih hlebova. Drugog dana praznika prinosili su se Gospodu prvi plodovi godišnje žetve, jedan snop ječma. Svi praznični obredi bili su slika Hristova rada. Izrailjevo izbavljenje iz Egipta bilo je očigledna pouka o iskupljenju, koje je Pasha trebaloda sačuva u sećanju. Zaklano jagnje, beskvasni hleb, snop prvih rodova, predstavljali su Spasitelja.

Većina ljudi Hristovog vremena svetkovanje ovog praznika svela je na formalizam. Ali, kakvo je značenje ovaj praznik imao za Božjeg Sina!

Po prvi put Dete Isus posmatralo je Hram. Video je sveštenike odevene u bele haljine kako obavljaju svoju svečanu službu. Gledao je žrtvu koja je krvarila kako leži na žrtvenom oltaru. On se nagnuo u molitvi s drugim poklonicima, dok se oblak tamjana dizao pred Bogom. Bio je svedok upečatljivog obreda pashalne službe. Iz dana u dan sve jasnije sagledavao je njihovo značenje. Svaki čin kao da je bio povezan s Njegovim životom. U Njemu su se budili novi pogledi. Tih i utonuo u misli, izgledao je kao da proučava neki veliki problem. Tajna Njegove misije otkrivala se Spasitelju.

Zaokupljen razmišljanjem o ovim prizorima, nije ostao kraj svojih roditelja. Želeo je da bude sam. Kad su se pashalne službe završile, i dalje se zadržao u predvorju Hrama, pa kad su poklonici napustili Jerusalim, On je ostao.

Ovom posetom roditelji su želeli da dovedu Isusa u dodir s velikim učiteljima u Izrailju. Dok je u svakoj pojedinosti bio poslušan Božjoj reči, nije se prilagodio rabinskim obredima i običajima. Josif i Marija nadali su se da će On da bude pokrenut da pokaže više poštovanja prema učenim rabinima i da će mnogo spremnije da prihvati njihove zahteve. Međutim, Bog je u Hramu poučio Isusa. Ono što je primio, odmah je počeo i da deli.

U to vreme jedna prostorija povezana s Hramom, bila je odvojena za svetu školu po ugledu na proročke škole. Tu su se okupljali vodeći rabini sa svojim učenicima i ovde je došao i Dečak Isus. Zauzevši mesto kraj nogu ovih ozbiljnih, učenih ljudi, slušao je njihove pouke. Kao onaj koji čezne za mudrošću, postavljao je pitanja ovim učiteljima o proročanstvima i događajima koji su se tada zbivali i ukazivali na dolazak Mesije.

Isus se predstavio kao onaj koji je žedan znanja o Bogu. Njegova pitanja upućivala su na duboke istine koje su dugo bile zamagljene, a koje su ipak bile od životnog značaja za spasenje duša. Svako pitanje koje im je Isus postavio suočilo ih je s Božanskom poukom i otkrivalo jedan novi aspekt istine, pokazujući kako je uska i površna mudrost ovih mudrih ljudi. Rabini su govorili o čudesnom usponu koje će Mesijin dolazak doneti jevrejskom narodu, ali Isus je izneo Isaijino proročanstvo i upitao ih za značenje tih spisa koje ukazuju na patnje i smrt Božjeg Jagnjeta.

Ovi učeni ljudi obratili su Mu se pitanjima i bili zadivljeni njegovim odgovorima. S dečjom poniznošću ponavljao je reči iz Pisma, otkrivajući im dubinu značenja koje ovim mudrim ljudima nikada nije ni na um došlo. Da su sledili ove putokaze istine, koje je On istakao, pokrenuli bi reformaciju u tadašnjoj religiji. Došlo bi do probuđenja dubokog zanimanja za duhovne istine i kad bi Isus počeo svoju službu, mnogi bi bili spremni da Ga prihvate.

Rabini su znali da Isus nije bio poučavan u njihovim školama, a ipak je Njegovo razumevanje proročanstava daleko nadmašivalo njihovo znanje. Oni su razabirali da ovaj misaoni galilejski Dečak mnogo obećava. Poželeli su da Ga pridobiju za svog učenika, da bi postao učitelj u Izrailju. Želeli su da na sebe preuzmu Njegovo vaspitanje osećajući da tako poseban um moraju lično da oblikuju.

Isusove reči pokrenule su njihova srca onako kako nikada nisu bila pokrenuta rečima s ljudskim usana. Bog je želeo da da svetlost ovim vođama u Izrailju i On je upotrebio jedno sredstvo kojim je mogao da dopre do njih. U svojoj oholosti njima je bilo ispod časti da prime pouku od bilo koga. Da se Isus pojavio i pokušao da ih uči, oni bi oholo odbili da slušaju. Oni su sami sebi laskali da su Ga učili, ili u najmanju ruku proveravali Njegovo poznavanje Pisma. Isusova mladalačka skromnost i ljupkost rasterala je njihove predrasude. Nesvesno njihovi umovi otvorili su se Božjoj reči i Duh Sveti govorio je njihovim srcima.

Oni su morali da uvide kako njihovo očekivanje Mesije nije podržano proročanstvom; ali nisu hteli da se odreknu svojih teorija koje su laskale njihovom častoljublju. Nikad ne bi priznali da su pogrešno razumeli Pisma, smatrajući se njihovim tumačima. Od jednog do drugog kružilo je pitanje: »Kako ovaj zna knjige a nije se učio?« (Jovan 7,15) Videlo je svetlelo u tami, ali »tama ga ne obuze«. (Jovan 1,5)

U međuvremenu Josif i Marija bili su vrlo zbunjeni i ražalošćeni. Prilikom napuštanja Jerusalima izgubili su Isusa iz vida i nisu znali da je ostao. Zemlja je tada bila gusto nastanjena i karavani iz Galileje bili su vrlo veliki. Kad su napuštali grad vladao je veliki metež. Zadovoljstvo putovanja s prijateljima i poznanicima obuzelo je njihovu pažnju, pa na putu nisu primetili Njegov nestanak sve do noći. Kad su zastali da se odmore, nedostajala im je ruka pomoćnica njihovog Deteta. Pretpostavljajući da se nalazi s njihovim društvom, nisu se brinuli. Iako je bio mlad, imali su bezuslovno poverenje u Njega, očekujući da će On, kad bude bilo potrebno, da bude spreman da im pomogne razumevajući njihove želje, kao što je to uvek činio. Sada su se njihova strahovanja probudila. Uzalud su Ga tražili po celom svom društvu. Protrnuli, setili su se kako je Irod pokušao da Ga uništi još dok je bio malo dete. Mračne slutnje ispunjavale su njihova srca. Gorko su sebe korili.

Vrativši se u Jerusalim, nastavili su traganje. Narednog dana, kad su se umešali u mnoštvo poklonika u Hramu, njihovu pažnju privukao je jedan poznati glas. Nisu se mogli prevariti, nijedan drugi glas nije bio sličan Njegovom, tako ozbiljan i srdačan, a ipak tako milozvučan.

Našli su Isusa u rabinskoj školi. Iako su bili radosni, nisu mogli da zaborave svoju žalost i zabrinutost. Kad je ponovo bio s njima, majka je izgovorila reči koje su sadržavale prekor: »Sine, šta učini nama tako? Evo otac tvoj i ja sa strahom tražismo te.«

»Zašto ste me tražili?«, odgovorio je Isus. »Zar ne znate da meni treba u onom biti što je oca mojega?« A kako je izgledalo da nisu razumeli Njegove reči, On je pokazao gore. Na njegovom licu bila je svetlost kojoj su se čudili. Božanstvo je bljesnulo kroz ljudsku prirodu. Kad su Ga našli u hramu, slušali su što se zbivalo između Njega i rabina i bili iznenađeni Njegovim pitanjima i odgovorima. Njegove reči pokrenule su niz misli koje neće nikada biti zaboravljene.

Pitanje koje im je uputio sadrži pouku: »Zar ne znate«, rekao je, »da meni treba u onom biti što je Oca mojega?« Isus je bio zauzet misijom koju je došao da izvrši na ovom svetu, ali Josif i Marija zanemarili su svoj zadatak. Bog im je ukazao veliku čast poveravajući im svog Sina. Sveti anđeli upravljali su tokom Josifovog života da bi sačuvali Isusov život. Međutim, oni su Ga ceo jedan dan izgubili iz vida, iako Ga ni za trenutak nisu smeli zaboraviti. Kad je otklonjena njihova briga, nisu okrivili sami sebe, već su krivicu bacili na Njega.

Za Isusove roditelje bilo je prirodno da Isusa smatraju svojim detetom. On je svakodnevno bio s njima i Njegov život uveliko bio je sličan životu ostale dece pa im je bilo teško da razumeju da je On Božji Sin. Bili su u opasnosti da ne cene blagoslov koji im je darovan u prisutnosti Iskupitelja sveta. Bol izazvana njihovim odvajanjem od Njega i blagi ukor koji su sadržavale Njegove reči, bili su određeni da u njihovu dušu utisnu svetost onoga što im je povereno.

U odgovoru majci Isus je po prvi put pokazao da razume svoj odnos prema Bogu. Pre Njegovog rođenja anđeo je rekao Mariji: »On će biti veliki, i nazvaće se sin najvišega, i daće mu Gospod Bog presto Davida oca njegova; i carovaće u domu Jakovljevu u vek.« (Luka 1,32,33) Ove reči Marija je sačuvala u srcu; pa iako je verovala da će njeno Dete biti Mesija u Izrailju, ipak nije razumela Njegovu misiju. Sada nije shvatala Njegove reči, ali je znala da je poricao svoje srodstvo s Josifom i da je proglasio sebe Sinom Božjim.

Isus nije zanemarivao vezu sa svojim zemaljskim roditeljima. On se iz Jerusalima vratio s njima kući i pomagao im u njihovom životu ispunjenom teškim radom. Krijući u srcu tajnu svoje misije, ponizno je čekao određeni trenutak da otpočne svoj rad. Pošto je prepoznao da je Božji Sin, On je u toku narednih osamnaest godina potvrdio svoju vezu koja Ga je spajala s domom u Nazaretu, izvršavajući dužnost sina, brata, prijatelja i građanina.

Kad Mu se u hramu otkrila misija, Isus se klonio dodira s mnoštvom. Želeo je da se u tišini vrati iz Jerusalima s onima koji su poznavali tajnu Njegovog života. Pashalnom službom Bog je želeo da svoj narod odvoji od svetovnih briga i da ga podseti na svoje divno delo izbavljenja iz Egipta. Želeo je da u ovom delu sagledaju obećanje o izbavljenju od greha. Kao što je krv zaklanog jagnjeta štitila domove Izrailjaca, tako i Hristova krv treba da spase njihove duše; oni se mogu spasiti jedino ako verom u Hrista učine Njegov život svojim životom. Simbolična služba imala je vrednost samo onda kad je vernike usmeravala ka Hristu kao ličnom Spasitelju. Bog je želeo da ih uvede u proučavanje puno molitve i razmišljanja o Hristovoj misiji. Međutim, dok je mnoštvo napuštalo Jerusalim, uzbuđenje zbog putovanja i druženja često je zaokupljalo njihovu pažnju i služba kojoj su prisustvovali bila je zaboravljena. Spasitelja nije privlačilo njihovo društvo.

Pošto je trebalo da se iz Jerusalima Josif i Marija vrate sami sa Isusuom, On se nadao da će njihove misli usmeriti na proročanstva o Spasitelju koji će patiti. Na Golgoti On je pokušao da olakša njen materinski bol. I sada je mislio o njoj. Marija će biti svedok Njegove poslednje samrtne borbe i Isus je želeo da ona razume Njegovu misiju, da bi bila snažna da izdrži kad joj mač probode dušu. Kao što je Isus bio odvojen od nje i ona Ga ožalošćena tražila tri dana, tako će On ponovo da bude izgubljen za nju tri dana kad bude bio žrtvovan za grehe sveta. A kad bude izašao iz groba, njena žalost opet će se pretvoriti u radost. Koliko bi lakše podnela veliku tugu Njegove smrti da je shvatila pisma na koje je On sada želeo da usmeri njene misli!

Da su Josif i Marija održali svoj um uzdignut prema Bogu razmišljanjem i molitvom, oni bi razumeli svetost poverenja koje im je ukazano i ne bi izgubili Isusa iz vida. Nemarnošću u jednom danu izgubili su Spasitelja, ali bilo im je potrebno tri dana zabrinutog traganja da bi Ga našli. Tako je i s nama; praznim razgovorom, ogovaranjem ili zanemarivanjem molitve, možemo u jednom danu izgubiti Spasiteljevu prisutnost, a biće nam potrebno mnogo dana bolnog traganja da bismo Ga našli i ponovo dobili mir koji smo izgubili.

U našem međusobnom druženju moramo da pazimo da ne zaboravimo Isusa i olako nam ne promakne da On nije s nama. Kad toliko postanemo zaokupljeni svetovnim da ne mislimo o Onome u koga polažemo svoju nadu u večni život, odvajamo se od Isusa i nebeskih anđela. Ova sveta bića ne mogu da ostanu tamo gde Spasiteljeva prisutnost nije poželjna, a Njegovo odsustvo se ne primećuje. To je razlog česte pojave obeshrabrenja među tobožnjim Hristovim sledbenicima.

Mnogi prisustvuju bogosluženjima i Božja reč ih osvežava i utešava, ali zbog zanemarivanja razmišljanja, budnosti i molitve, gube blagoslov i osećaju se siromašnijima nego ranije. Često misle da je Bog okrutno postupio prema njima. Ne uviđaju da je to njihova greška. Odvojivši se od Isusa, odvojili su se i od svetlosti Njegovog prisustva.

Za nas bi bilo dobro da svakog dana provedemo jedan sat u razmišljanju o Hristovom životu. Treba da ga proučavamo u svakoj pojedinosti dopustivši svojoj mašti da obuhvati sve prizore, naročito one vezane za kraj Njegovog života. Dok se tako bavimo Njegovom velikom žrtvom za nas, naše poverenje u Njega postaće mnogo postojanije, naša ljubav će oživeti i dublje će nas prožimati Njegov duh. Ako na kraju želimo da budemo spaseni, moramo da naučimo pouku o pokajanju i poniznosti u podnožju krsta.

Dok se međusobno družimo, bićemo blagoslov jedan drugome. Ako pripadamo Hristu, naše najlepše misli baviće se Njime. Volećemo da govorimo o Njemu i dok govorimo jedan drugome o Njegovoj ljubavi, naša srca omekšaće božanski uticaji. Posmatrajući lepotu Njegovog karaktera, mi se »preobražavamo u to isto obličje iz slave u slavu«. (2. Korinćanima 3,18)

Hrišćanski Centar

Pogledajte sve postove